Glazba može izraziti osjećaje najdublje sreće i strahova koje same riječi nikada ne mogu. Glazba je zapravo neverbalni jezik i predstavlja fenomen koji se ne da definirati niti istražiti u potpunosti. Područje glazbe kao terapije u rehabilitaciji sve više plijeni pozornost stručnjaka koji teže primjeni kreativnih metoda u pristupu različitim stanjima pojedinaca. Reakcije svakog čovjeka na nju su jedinstvene i imaju snažno emocionalno djelovanje.
Glazboterapija je dio kreativnog procesa kojemu cilj ne leži u dometu ili visini svladanih sadržaja onoga prema kome se primjenjuje, već u bezuvjetnom poticanju na uključivanje bez ocjenjivanja izvedenog, te u malim pomacima u edukativnom smislu, kako bi se stvorila pozitivna slika o sebi i podigao nivo samopouzdanja. Kao što je poznato, rane faze razvoja djeteta uključuju usvajanje govora putem multisenzornih podražaja koje potiče emocionalna ugoda. Tu svoje mjesto ima i glazba. Glazbom se može vježbati auditivna percepcija koja je iznimno važna za razvoj govora, kao i navike slušanja koja su izravno povezana s boljim razumijevanjem i komunikacijom s okolinom.
Kada želimo zadržati djetetovu pozornost i interes, i kada se glazba nalazi „ u pozadini“onoga što radimo s djetetom, ona povećava raspon njegove pažnje i stimulira njegovu aktivnost. Nerijetko, kada nam je teško uspostaviti poticajniji odnos s djetetom glazbala se javljaju kao posredujući objekti između logopeda i djeteta i šalju poruku koja je izravna i jasna i glasi „uz moj pokret nešto će se čuti“ ili „ više nisam ja u centru pažnje i nitko me neće procjenjivati, već glazbalo koje držim. Važno je naglasiti da glazba u terapiji u svojem izvornom sadržaju ne razumije apstrakciju i bazira se na konkretnim sadržajima koji su djeci razumljiviji i bliskiji.
Kod nedovoljno razvijenog govora, kao i kod vježbi za pokretljivost artikulatora koristimo brojalice ili glazbene priče koje su povezane s pokretom, a prisutnost glazbe potiče motoriku tijela koja je izravno povezana s govorom, jer ne zaboravimo i govor je pokret. Ritmiziranje u izvođenju brojalica ili glazbenih priča iznimno je važno jer potiče na igru i nerijetko je djetetu smiješno, a samim time i zanimljivo. Ono je voljna aktivnost koja utječe na skladno izvođenje motoričkih pokreta. Samo slušanje glazbenih priča u kombinaciji sa slikovnim materijalom potiče razvoj receptivnog govora, a pjevni glas kod govorenja važan je kod treninga mekog nepca.
Velike su mogućnosti primjene glazboterapije u radu logopeda, ali je njezina primjena još uvijek u korelaciji s količinom znanja, maštovitosti i kreativnosti stručnjaka koji je u svom radu primjenjuje.
I na kraju, ističući glazbu kao medij, Matoš je napisao „Muzika je kao čovjek, istkana od nijanse, i od tud njezina neopisiva sugestivnost“.