Nedoumica koja se krije u suštini mnogih drugih problema je da roditelji znaju da trebaju postaviti granice u odgoju, ali ne znaju kako ih izreći i kako postići da ih djeca shvate ozbiljno a da ih istodobno ne povrijede, te što učiniti ako djeca ne poštuju zadane granice. No, upozorava psihologinja, nemoguće je da djeca, kao i odrasli, stalno budu zadovoljna i sretna i to je jednostavno činjenica s kojom se moramo pomiriti želimo li duševni mir. Predavanja poznate zagrebačke psihologinje i psihoterapeutkinje Jasenke Pregrad uvijek privuku puno posjetitelja. Čini se da je tema o kojoj se već godinama govori - »Kako postaviti granice u odgoju djece i mladih«, itekako zanimljiva budući da se uvijek traži stolica više. Pregrad ovakav interes tumači velikom željom onih koji se bave odgojem djece da saznaju kako i kada reći ne. - Svi se mi, i kao roditelji i kao psiholozi ili odgajatelji, već duže vrijeme susrećemo s tri dileme. Prva nastaje oko toga što mi zapravo hoćemo od roditelja jer imamo previše onoga »stručnjaci kažu« pa se roditelji izgube u moru informacija i postaju nesigurni u sebe i metode svog odgoja. Mnogi se pitaju čemu tolike tribine o odgoju i škole za roditelje kada im govore da nisu dovoljno dobri, ali mi im želimo poručiti da dijete treba imati siguran oslonac, da roditelji trebaju biti svoji, autentični. Problem je i to što im se često poručuje da su oni jedini i to sto posto odgovorni za sve što se u životu njihove djece događa. Primjerice, sve se mora njih pitati, oni moraju rješavati probleme svoje djece…, čime im je prebačena daleko veća odgovornost kojom oni, s razlogom, nisu zadovoljni. Odgajatelji i profesori su posljednjih nekoliko godina praktički izgubili svoje prave ciljeve, a roditelje se stavilo u poziciju da su sveznajući pa nije ni čudo što se ljute na cijeli svijet ako nešto pođe po zlu, objašnjava Pregrad.
Kakvu to ravnopravnost zagovaraju psiholozi?
Drugu dilemu s kojom se stručnjaci susreću izaziva popularna psihologija svojim instant-rješenjima tipa »pet koraka do vitke linije«, »sedam koraka do bogatstva«, ali i konzumerističko, brzoživuće društvo koje traži takva rješenja. Psiholozi se u svom poslu nerijetko susreću s roditeljima koji postavljaju najbanalnija pitanja poput »Treba li dijete ostati sjediti za stolom dok svi ne pojedu?« jer zapravo traže čudotvorne recepte za odgoj. Međutim, kaže Pregrad, djecu treba odgajati što znači koristiti različite, ali primjerene postupke da se dođe do određenog cilja, pritom stalno imajući na umu da dijete nije objekt i da odgajati ne znači »raditi na njemu«. Mnogi se roditelji pobune ili podsmjehnu kada im stručnjaci ukažu na to da djeca i oni moraju biti ravnopravni, no zapravo ukazuju na važnost odnosa ravnopravnog dostojanstva. - Naravno da djeca ne mogu biti ravnopravna s roditeljima jer trebaju vodstvo, ali i ona imaju dostojanstvo i osjećaje, misli po kojima su drugačija, individualna kao i odrasli. Dakle, mi nismo ravnopravni u odlučivanjima, ali jesmo u dostojanstvu postojanja. Pravi cilj svakog roditelja trebao bi biti stvoriti svoju obitelj, a ne nečiji model, u čemu im mogu pomoći stručnjaci koji bi ih trebali uputiti kako živjeti s djecom jer, kada ona postanu subjekt, sve postaje puno lakše, poručila je Pregrad.
Treća dilema je pitanje što želimo postići. Naši djedovi i bake na ovo bi pitanje odgovorili: »Samo da stane na svoje noge i zaradi sam svoj kruh«, čime su uspješnost definirali osamostaljivanjem. Danas nam je najbitnije zadovoljstvo djece jer najčešće kažemo »Neka bude što hoće, samo neka bude sretan«. Ovaj pomak u mentalitetu nije, nažalost, pratio i pomak u principima odgoja i to je bit svih problema s kojima se susrećemo. Ono što zaista tražimo jesu novi načini odgoja, a najčešće ne razumijemo da nam za ostvarivanje spomenutog cilja psiholozi savjetuju da odgajamo djecu odnosom, a ne autoritetom. - Dogodila se velika promjena u poimanju sreće, dogodio nam se egzistencijalizam i sloboda izbora, preokret s vanjskog k unutarnjem. Međutim, svi mi još uvijek stojimo na raskrižju između starih metoda odgoja i novih ciljeva i naravno da smo zbunjeni. Prestat ćemo to biti kada shvatimo da postoji nova metoda odgoja sukladna našim željama i razmišljanjima, a to je stvaranje odnosa. Kao što stvaramo druge međuljudske odnose, tako ih moramo stvarati i sa svojom djecom. Upravo je zato ova tema toliko zanimljiva roditeljima jer se pitaju je li u redu da djeci postavljaju granice i kako ih uopće postaviti ako žele da njihova djeca budu sretna, kaže Pregrad.
Trebamo biti vodiči, a ne servis za dječje potrebe
Roditelji znaju da trebaju postaviti granice u odgoju, ali ne znaju kako ih izreći i kako da ih djeca shvate ozbiljno a da ih istodobno ne povrijede, te što učiniti ako djeca ne poštuju zadane granice. No, upozorava psihologinja, nemoguće je da djeca, kao i odrasli, stalno budu zadovoljna i sretna i to je jednostavno činjenica s kojom se moramo pomiriti želimo li duševni mir. Danas se zapravo javlja sve veći problem previše mažene i zaštićivane djece koja uopće ne smiju
plakati niti ljutiti se, što nimalo nije dobro za njihov zdrav razvoj, upozoravaju stručnjaci. Kad su krenule kampanje o pravima djece, njihov glavni cilj je bio zaštititi ih od zlostavljanja te uključiti u odlučivanje o njihovom životu. No, dogodilo se da su djeca ojačala u traženju svojih prava, dok su roditelji popustili u zadovoljavanju svojih prava i potreba u ime djece postavši na taj način samo servis kojem se djeca obrate zatrebaju li što umjesto da im budu vodič kroz život. To je pogubno za djecu baš kao i zlostavljanje. - Danas se susrećemo s različitim primjerima preuslužnih roditelja. Primjerice, dijete se igra kockicama i odjednom mu se kućica od kockica sruši i počne plakati, a roditelji odmah skaču, tješe ga i ponovno mu slažu kućicu. Dok je oni slože, dijete se već zabavilo nečim drugim. Ili imamo primjer majke koja je ostavila dijete u kolicima ili da se igra dok se ona istušira, a kad je dijete zaplakalo, odmah je onako nasapunana dotrčala da ga utješi. To se ne smije raditi jer dijete ima pravo biti i tužno i frustrirano i ne smijemo ga zaustavljati u tome, već mu pomoći da usmjeri svoje negativne emocije. Naravno da mu nećemo dopustiti da iz ljutnje razbija stvari po kući, ali ako malo plače, pustimo ga, proći će ga, ne trebamo ga odmah tješiti ako se nije udarilo, kaže Pregrad. Istraživanja pokazuju da je izbjegavanje »teških« osjećaja poput tuge, ljutnje i straha najveći okidač i krivac za depresiju, što vrijedi i za sve veći broj depresivne i tjeskobne djece. Krivnju za to uvelike snose američki psiholozi koji su podijelili osjećaje na pozitivne i negativne, što je, postavši opći trend, napravilo ogroman kaos u današnjem svijetu. Naime, kao što je fizička bol ključna za očuvanje našeg fizičkog integriteta i zdravlja, tako je i psihička bol izuzetno važna za očuvanje našeg psihičkog zdravlja pa je krajnje vrijeme, upozorava Pregrad, da zaboravimo na spomenutu podjelu. Druga pogubna stvar koju roditelji čine je pretjerano divljenje i hvaljenje djeteta za apsolutno svaku sitnicu koju učini. Djetetovo samopoštovanje se ne razvija na ovaj način, već poštivanjem djeteta te poticanjem njegova truda da dođe do određenog uspjeha. Preveliko dodvoravanje ne donosi ništa dobroga, već samo frustracije i niz psiholoških poremećaja. - Ponekad moramo malo zastati i zamisliti se kad nam djeca kažu »ne« ili »neću« jer ona tada ne govore protiv nas, kako mi to najčešće shvaćamo, nego nam žele poručiti nešto o sebi. Druga važna stvar koju ne smijemo smetnuti s uma jest da smo mi ti koji moraju biti vođe, a ne djeca, jer ćemo se inače pretvoriti u njihovu žrtvu što nije dobro ni za jednu stranu. Prvih 18 mjeseci moramo mnogim dječjim potrebama reći »da«, a mnogim našim »ne«, ali i to vrijedi samo za one najvažnije dječje potrebe. Nakon toga, između prve i pete godine, djeca su obuzeta sobom, vlastitim potrebama i željama i upoznavanjem svijeta oko sebe, pa i samih roditelja. To što nam se tada čini da nas stalno testiraju, to je zapravo ponavljanje lekcije koja bi upravo zbog toga trebala uvijek biti jasna i dosljedna, kaže Pregrad.
Govorite direktno i bit ćete ozbiljno shvaćeni
U mnogim našim rečenicama djeca ne mogu iščitati jasne emocije i poruke pa nas ne treba čuditi ako nas ne shvaćaju ozbiljno. Da bismo to postigli, moramo reći direktno ono što mislimo koristeći jednostavne riječi poput »(ne) želim da…«, »hoću/neću…«, »ne…«, »volio bih…« i tako dalje. Iako imamo osjećaj da su ove riječi krute i nametljive, dodaje Pregrad, zapravo su jasne, iskrene i izraz prave ljubavi i brige i prema djetetu i prema sebi. - Svatko od nas je sto puta u životu u dječjim parkovima vidio situacije, na primjer, kada mama želi da odu kući, a dijete se želi još ljuljati. Tu obično nastane svašta, ali najčešće mama na razne načine nagovara dijete da siđe s ljuljačke i krenu, što dijete odbija, dok se mama ne naljuti, uzme dijete i na kraju ga za ruku vuče kući dok dijete plače i vrišti cijelim putem. Nećete vjerovati, ali tu uistinu pomaže jedna sasvim jednostavna taktika, upravo ona koja je u skladu s poštivanjem djetetovog dostojanstva. Ako kažete djetetu »O.K., znam da se voliš ljuljati i da ti je lijepo, ali sad stvarno moramo ići kući jer moram skuhati ručak pa ćemo sutra opet doći«, to sve mijenja jer dijete vidi da ga shvaćate pa, iako se nećka ili ljuti, već nakon minutu, dvije počet će razgovarati s vama. U postavljanju granica već nakon treće godine moramo znati razlikovati dječje želje i njihove
stvarne potrebe. Ako svaku njihovu želju pokušamo preoblikovati u potrebu, lakše ćemo moći postavljati granice, ali i naučiti kvalitetno komunicirati s djetetom poštujući ga, rekla je Pregrad. Također moramo imati na umu da ipak postoje stvari kojima ne smijemo reći »ne«, a to su osnovne dječje potrebe za hranom, odjećom, obućom, zdravljem, spavanjem, ljubavi i socijalnim odnosima. - Svemu ostalom možemo reći »ne« ako smatramo u tom trenutku da je tako najbolje. Nitko vam ne može reći da nešto morate učiniti tako i tako, ali ipak možete poslušati savjete stručnjaka pa odlučiti što vam odgovara, a što ne. Ako smatrate da dijete ne smije jesti slatkiše prije glavnogn obroka jer želite da se zdravo hrani, to je vaša odluka i trebate stajati iza nje. Ako se dijete naljuti kada mu to kažete, prihvatite njegove osjećaje i nastavite sa svojim poslom. Ako im kažemo »Žao mi je što si sada ljut/a, ali ne možeš jesti čokoladu jer ćemo ručati« ili nešto slično, ali u istoj formi, to će odigrati ogromnu ulogu u tome kako će nas dijete shvatiti, istaknula je Pregrad.
Nepostavljanje granica je također zlostavljanje
Iako, kako je istaknula, Pregrad ne voli davati gotova rješenja i recepte, ipak je odlučila dati neke preporuke roditeljima kojih bi se trebali pridržavati za svoju i dobrobit svoje djece. Kada su djeca ljuta i frustrirana, ne smijemo ih ismijavati, rugati im se, okrivljavati ih, kritizirati, tješiti ili zaustavljati u iskazivanju emocija, a pogotovo ne mijenjati svoju odluku. Prije svake svoje odluke da kažemo »ne« trebamo dobro promisliti i odvagnuti, a čak i ako kažemo odmah spontano »ne«, trebamo ostati pri tome čak i ako ne znamo u tom trenu djetetu objasniti zašto smo to rekli. Pregovarati s djetetom se može samo do određene mjere, primjerice da bismo bolje upoznali djetetov zahtjev ili zamisao, jer ćemo možda tada samo nekim elementima zahtjeva reći »ne«. Kako kaže Pregrad, djeca se ne mogu razmaziti ako dobivaju previše onoga što im je potrebno. Razmažena djeca su zapravo ona zahtjevna djeca koja nisu naučena čuti »ne« pa uvijek očekuju da će se svim njihovim željama udovoljiti bez pogovora, a takva postaju ako im zadovoljavamo sve želje i to iz krivih razloga, najčešće zato da bismo izbjegli sukob jer želimo biti idealni roditelji, jer hoćemo da im nikad ništa ne fali, jer ih ucjenjujemo i trgujemo s njima. Bitno je imati na umu da roditelji zloupotrebljavaju svoju moć i onda kada je uopće ne upotrebljavaju. U Italiji je prošle godine vrhovni sud prvi put u povijesti kaznio roditelje upravo zbog prevelikog popuštanja djetetu koje je zbog toga postalo problem šire društvene zajednice.
(Izvor: on-line izdanje Glasa Istre od 16. travnja; autorica: Patricija Softić Mehmedović)